Job 17

1. Duh se moj kvari, dana mojih nestaje; grobovi su moji.

2. Kod mene su rugaèi, i oko moje provodi noæi u jadu koji mi zadaju.

3. Daj mi ko æe jamèiti kod Tebe; ko je taj koji æe se rukovati sa mnom?

4. Jer si od njihovog srca sakrio razum; zato ih neæeš uzvisiti.

5. Ko laska prijateljima, njegovim æe sinovima oèi posahnuti.

6. Uèinio je od mene prièu narodima, i postao sam bubnjanje medju njima.

7. Potamnelo je oko moje od jada, i svi udi moji postaše kao sen.

8. Zaèudiæe se tome pravi, i bezazleni æe ustati na licemere.

9. Ali æe se pravednik držati svog puta, i ko je èistih ruku veæma æe ojaèati.

10. A vi vratite se svikoliki i hodite; neæu naæi mudra medju vama.

11. Dani moji prodjoše, misli moje pokidaše se, što imah u srcu.

12. Od noæi naèiniše dan, i svetlost je blizu mraka.

13. Da bih se nadao, grob æe mi biti kuæa; u tami æu prostreti postelju sebi.

14. Grobu vièem: Ti si otac moj; crvima: Ti si mati moja, ti si sestra moja.

15. I gde je sada nadanje moje? Moje nadanje ko æe videti?

16. U grob æe siæi, poèinuæe sa mnom u grobu.