Knjiga Postanka 42
1. A Jakov videæi da ima ita u Misiru, reèe sinovima svojim: ta gledate jedan na drugog?
2. I reèe: Eto èujem da u Misiru ima ita; idite onamo te nam kupite otuda, da ostanemo ivi i ne pomremo.
3. I desetorica braæe Josifove otidoe da kupe ita u Misiru.
4. A Venijamina brata Josifovog ne pusti otac s braæom govoreæi: Da ga ne bi zadesilo kako zlo.
5. I dodjoe sinovi Izrailjevi da kupe ita s ostalima koji dolaahu; jer bee glad u zemlji hananskoj.
6. A Josif upravljae zemljom, i prodavae ito svemu narodu po zemlji. I braæa Josifova doavi poklonie mu se licem do zemlje.
7. A Josif ugledavi braæu pozna ih; ali se uèini da ih ne poznaje, i otro im progovori i reèe: Odakle ste doli? A oni rekoe: Iz zemlje hananske, da kupimo hrane.
8. Josif dakle pozna braæu svoju; ali oni njega ne poznae.
9. I opomenu se Josif snova koje je snio za njih; i reèe im: Vi ste uhode; doli ste da vidite gde je zemlja slaba.
10. A oni mu rekoe: Nismo, gospodaru; nego sluge tvoje dodjoe da kupe hrane.
11. Svi smo sinovi jednog èoveka, poteni ljudi, nikada nisu sluge tvoje bile uhode.
12. A on im reèe: Nije istina, nego ste doli da vidite gde je zemlja slaba.
13. A oni rekoe: Nas je bilo dvanaest braæe, sluga tvojih, sinova jednog èoveka u zemlji hananskoj; i eno, najmladji je danas kod oca naeg, a jednog nema vie.
14. A Josif im reèe: Kaem ja da ste vi uhode.
15. Nego hoæu da se uverim ovako: tako iv bio Faraon, neæete izaæi odavde dokle ne dodje ovamo najmladji brat va.
16. Poljite jednog izmedju sebe neka dovede brata vaeg, a vi æete ostati ovde u tamnici, pa æu videti je li istina ta govorite; inaèe ste uhode, tako iv bio Faraon.
17. I zatvori ih u tamnicu na tri dana.
18. A treæi dan reèe im Josif: Ako ste radi ivotu, ovo uèinite, jer se ja Boga bojim:
19. Ako ste poteni ljudi, jedan brat izmedju vas neka ostane u tamnici, a vi idite i odnesite ita koliko treba porodicama vaim.
20. Pa onda dovedite k meni najmladjeg brata svog da se posvedoèe reèi vae i da ne izginete. I oni uèinie tako.
21. I rekoe jedan drugom: Doista se ogreismo o brata svog, jer videsmo muku due njegove kad nam se moljae, pa ga se ogluismo; zato dodje na nas ova muka.
22. A Ruvim odgovori im govoreæi: Nisam li vam govorio: Nemojte se greiti o dete? Ali me ne posluaste; i zato se evo trai od nas krv njegova.
23. A oni ne znahu da ih Josif razume, jer se s njim razgovarahu preko tumaèa.
24. A Josif okrete se od njih, i zaplaka se. Potom se opet okrete k njima, i progovori s njima, i uzevi izmedju njih Simeuna veza ga pred njima.
25. I zapovedi Josif da im naspu vreæe ita, pa i novce ta je koji dao da metnu svakome u vreæu, i da im dadu branjenice na put. I tako bi uèinjeno.
26. I natovarivi ito svoje na magarce svoje otidoe.
27. A jedan od njih otvoriv svoju vreæu da nahrani magarca svog u jednoj gostionici, vide novce svoje ozgo u vreæi.
28. I reèe braæi svojoj: Ja dobih natrag novce svoje, evo ih u mojoj vreæi. I zadrhta srce u njima i uplaie se govoreæi jedan drugom: ta nam to uèini Bog?
29. I doavi k Jakovu ocu svom u zemlju hanansku, pripovedie mu sve to im se dogodi, govoreæi:
30. Otro govorae s nama èovek, koji zapoveda u onoj zemlji, i doèeka nas kao uhode.
31. A kad mu rekosmo: Mi smo poteni ljudi, nikad nismo bili uhode;
32. Bilo nas je dvanaest braæe, sinova oca naeg; jednog veæ nema, a najmladji je danas kod oca naeg u zemlji hananskoj;
33. Reèe nam èovek, koji zapoveda u onoj zemlji: Ovako æu doznati jeste li poteni ljudi: brata jednog izmedju sebe ostavite kod mene, a ta vam treba za porodice vae gladi radi, uzmite i idite.
34. Posle dovedite k meni brata svog najmladjeg, da se uverim da niste uhode nego poteni ljudi; brata æu vam vratiti, i moæi æete trgovati po ovoj zemlji.
35. A kad izruèivahu vreæe svoje, gle, svakome u vreæi behu u zaveljaju novci njegovi; i videvi zaveljaje novaca svojih uplaie se i oni i otac im.
36. I reèe im Jakov otac njihov: Potrste mi decu; Josifa nema, Simeuna nema, pa hoæete i Venijamina da uzmete; sve se skupilo na me.
37. A Ruvim progovori i reèe ocu svom: Dva sina moja ubij, ako ti ga ne dovedem natrag; daj ga u moje ruke, i ja æu ti ga opet dovesti.
38. A on reèe: Neæe iæi sin moj s vama, jer je brat njegov umro i on osta sam, pa ako bi ga zadesilo kako zlo na putu na koji æete iæi, svalili bi ste me stara s tugom u grob.