Knjiga Postanka 8

1. A Bog se opomenu Noja i svih zveri i sve stoke što behu s njim u kovèegu; i posla Bog vetar na zemlju da uzbije vodu.

2. I zatvoriše se izvori bezdanu i ustave nebeske, i dažd s neba prestade.

3. I stade voda opadati na zemlji, i jednako opadaše posle sto pedeset dana;

4. Te se ustavi kovèeg sedmog meseca dana sedamnaestog na planini Araratu.

5. I voda opadaše sve veæma do desetog meseca; i prvog dana desetog meseca pokazaše se vrhovi od brda.

6. A posle èetrdeset dana otvori Noje prozor na kovèegu, koji beše naèinio;

7. I ispusti gavrana, koji jednako odletaše i doletaše dokle ne presahnu voda na zemlji.

8. Pa pusti i golubicu da bi video je li opala voda sa zemlje.

9. A golubica ne našavši gde bi stala nogom svojom vrati se k njemu u kovèeg, jer još beše voda po svoj zemlji; i Noje pruživši ruku uhvati je i uze k sebi u kovèeg.

10. I poèeka još sedam dana, po opet ispusti golubicu iz kovèega.

11. I pred veèe vrati se k njemu golubica, i gle, u kljunu joj list maslinov, koji beše otkinula; tako pozna Noje da je opala voda sa zemlje.

12. Ali poèeka još sedam dana, pa opet ispusti golubicu, a ona mu se više ne vrati.

13. Šest stotina prve godine veka Nojevog prvi dan prvog meseca usahnu voda na zemlji; i Noje otkri krov na kovèegu, i ugleda zemlju suvu.

14. A drugog meseca dvadeset sedmog dana beše sva zemlja suva.

15. Tada reèe Bog Noju govoreæi:

16. Izadji iz kovèega ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene sinova tvojih s tobom;

17. Sve zveri što su sa tobom od svakog tela, ptice i stoku i šta god gamiže po zemlji, izvedi sa sobom, neka se razidju po zemlji, i neka se plode i množe na zemlji.

18. I izidje Noje i sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih s njim.

19. Sve zveri, sve sitne životinje, sve ptice i sve što se mièe po zemlji po svojim vrstama izidjoše iz kovèega.

20. I naèini Noje žrtvenik Gospodu, i uze od svake èiste stoke i od svih ptica èistih, i prinese na žrtveniku žrtve paljenice.

21. I Gospod omirisa miris ugodni, i reèe u srcu svom: Neæu više kleti zemlje s ljudi, što je misao srca èoveèijeg zla od malena; niti æu više ubijati sve što živi, kao što uèinih.

22. Od sada dokle bude zemlje, neæe nestajati setve ni žetve, studeni ni vruæine, leta ni zime, dana ni noæi.